Thursday, December 19, 2013

Sunday, December 15, 2013

Novogodišnja vaza- Handmade


Sve što vam je potrebno jeste tegla, lepa salveta, lepak za drvo, bela tempera i ukrasna traka. I malo mašte, naravno. Lepak malo razblažite sa vodom, a unutrašnji deo salvete (beli sloj) skinite i tako zalepite. Uživajte. :)
Ako vam se post dopada slobodno ga podelite sa drugima preko linkova ispod.


Thursday, December 12, 2013

Pet zdravstvenih prednosti peperminta


Pepermint je deo mnogobrojnih slatkiša i čini se da nema mnogo koristi za organizam. Međutim pogledajte zbog čega nije tako.

Foto: Thinkstock Foto: Thinkstock
Iako doktori upozoravaju da slatkiše ne treba jesti oni ipak mogu da imaju i dobr uticaj na organizam. Pogotovu slatkiši sa pepermintom.
Pomaže kod stomačnih problema
Peprmint pomaže kod mnogobrojnih problema sa stomakom, od mučnine do menstrualnih bolova, međutim pokazalo se da je najviše učinkovit u rešavanju problema sa crevima i to kod Sindroma iritiranog creva.
Istraživanje rađeno 2007. godine u Italiji pokazalo je da su simptomi iritiranog creva ublaženi kod preko 75 odsto pacijenata koji su mesec dana uzimali tablete peperminta.
Smanjuje glad
Pokušajte ovaj trik: Pomirišite pepermint bombonu i videćete da će vas ona ubediti da je ne pojedete.
Tokom istraživanja rađenog 2011. godine od ispitanika je traženo da na svaka dva sata pomirišu ulje peperminta. Pokazalo se da oni nisu osećali glad naspram onih koji nisu mirisali, kao i da su uneli 2800 kalorija manje u toku nedelje.
Smanjuje bolove u glaviBolovi u glavi i to uglavnom oni uzrokovani streson, aksioznošću i alkoholom mogu se ublažiti uljem peperminta.
Istraživanjem rađenim 1996. godine ulje peperminta ukolnilo je kod ispitanika bolove u glavi za samo 15 minuta.
Povećava koncentraciju
Jedno istraživanje pokazalo je da mirisanje peperminta povećavaju motvaciju, koncentraciju i podstiču produktivniji rad. Jedna profesorka srednje škole je otišla toliko daleko da je naručila 3600 slatkiša sa pepermintom svojim učenicima da bi na taj način poboljšala njihov uspeh na testu, objavljeno je u Vašington Postu.
Pomaže kod zapušenog nosa
Glavni sastojak peperminta je mentol, sastojak koji je poznat po tome da čisti nazalne puteve. Zato kada sledeći put budete imali težu prehladu uzmite pepermint slatkiš ili pomirišite ulje peperminta.


Preuzeto sa http://www.prva.rs/zivot

Wednesday, December 11, 2013

Tuesday, November 26, 2013

Thursday, November 21, 2013

Fitilj...



Citiraću Čarlsa Bukovskog - "Moje pisanje nije dostignuće, već magična opsesija".




Došao si onda kada je bilo teško,
najteže, dok se fitilj u sveći borio
za kiseonik, dao mu vetar u ledja...
Uspeo si, oživeo si ga...sada ga čuvaj,
slab je, ucini ga srećim da zna zasto sija,
zasto greje, zasto živi...
učini ga ponosnim, da se ne boji mraka,
jer ti si tu... 

Tuesday, November 12, 2013

Thursday, November 7, 2013

Don’t you remember...


Prepoznajete je...sigurno...prelepo

Kad ću te videti ponovo?
Otišao si bez zbogom, bez ijedne reči
Bez poslednjeg poljupca da overi bilo kakav greh
Nisam ni znala u kakvom smo stanju

Znam da imam nemirno srce i u sebi gorčinu
i da mi oko luta
i da sam naporna

Ali, zar se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo
Dušo, molim te, seti me se još jednom,

Kada si poslednji put pomislio na mene?
Ili si me možda potpuno izbrisao iz sećanja?
Često razmišljam gde sam pogrešila
Što više mislim, manje znam,

Ali, znam da imam nemirno srce i u sebi gorčinu,
i da mi oko luta
i da sam naporna

Ali, zar se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo.
Dušo, molim te, seti me se još jednom

Dala sam ti prostora da možeš dišeš,
Držala se podalje da bi bio slobodan,
nadajući se da ćeš naći deo koji nedostaje,
da te meni vrati

Zašto se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo.
Dušo, molim te, seti me se još jednom

Kad ću te videti ponovo?
Otišao si bez zbogom, bez ijedne reči
Bez poslednjeg poljupca da overi bilo kakav greh
Nisam ni znala u kakvom smo stanju

Znam da imam nemirno srce i u sebi gorčinu
i da mi oko luta
i da sam naporna

Ali, zar se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo
Dušo, molim te, seti me se još jednom,

Kada si poslednji put pomislio na mene?
Ili si me možda potpuno izbrisao iz sećanja?
Često razmišljam gde sam pogrešila
Što više mislim, manje znam,
Ali, znam da imam nemirno srce i u sebi gorčinu,
i da mi oko luta
i da sam naporna

Ali, zar se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo.
Dušo, molim te, seti me se još jednom

Dala sam ti prostora da možeš dišeš,
Držala se podalje da bi bio slobodan,
nadajući se da ćeš naći deo koji nedostaje,
da te meni vrati

Zašto se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo.
Dušo, molim te, seti me se još jednom

Kad ću te videti ponovo?


Adel

Monday, November 4, 2013

Prag duše




Duša moja malena, 
nekada za tebe jedina,
od trenutka kada si se budio,
na nju si mislio, 
sada ostavio,
pa vratio se, 
da ponovo ukradeš je...
al' ne da se...

Još uvek stojiš na pragu duše moje,
uzalud se dani unazad broje,
da te primi sada, teško je...

A onda ponovo dodji,
da si bio tu ti zaboravi,
sve svoje stvari tu ostavi,
možda ih i pronadješ,
kada ponovo odlučiš da vratiš se...

Duša moja sada jača je,
za godinu starija je, 
možda srećna je,
al' joj u ljubavi ne ide...

Tuesday, October 8, 2013

Plamen ljubavi naše




Neću da odem iako je kraj,
ne pričaj mi to, manje će boleti,
lakše ću podneti,
samo okreni se i idi,
kada već gotovo je sve...

Plamen ljubavi naše više ne gori,
tinja samo delić srca moga,
sa desne strane još čuvam te,
ko zna, možda jednom odlučiš i vratiš se...

Sve što je bilo ostaće,
sve što će biti prestaće,
preboleće se ovi teški dani,
doći će neki nasmejani,
ti svoju sreću drugoj daj,
a tuga će ostati samo moja
to znaj...

Monday, October 7, 2013

Ispovest izgubljene ljubavi



I oboje smo znali da ne smemo da budemo tu, na mestu koje je godinama bilo naše, sami, pogotovo u to daleko doba noći. I ja. I on. Al’ ipak, slučajan susret doveo nas je baš na to mesto, koje smo godinama toliko voleli. I ponovo, osmesi su nam igrali u očima, a pogledi razgovarali jezikom koji nismo umeli da razumemo. I dok smo tako nespretno sedeli, u nama su vrištali svi stari osmesi, uzdasi, dodiri, poljupci, sećanja… Sve ono što nas je nekada razdvojilo u tom trenutku bilo je prošlost, zaboravljeno, i sama noć je gorela u nama. I grad je sijao poznatim svetlima, samo za nas dvoje. Nikoga nije bilo sem tih svetala, koja su čuvala našu tajnu i stepenica na kojima smo sedeli, sa kojih se video ceo grad. I smejali smo se, smejali smo se celu noć, a više ni sami nismo znali zašto. Kao mala deca kada se prvi put zaljube. I znali smo da, ako pomislimo na ono što je bilo ili na ono što biti neće, da ćemo uništiti taj trenutak blistave, beskrajne sreće, jedino što nam je posle svega preostalo.
Možda se kroz naš smeh provukao i razgovor, ali samo o onome što nam u tom trenutku nije bilo važno, a što čini život i svet u kome živimo. Priča o vremenu, o obavezama, o nekim poznanicima, o muzici, filmovima, o dešavanjima, o svemu što čini obične, svakodnevne razgovore, a čemu mesto nije bilo u ovom našem. I možda bi neko taj suludi razgovor začinjen smehom nazvao suvišnim ili veštačkim. Možda je te večeri trebao da bude tu samo taj tihi osmeh što nam je igrao u očima. Ali mi nismo znali. Drugačije nismo umeli. Dečju ljubav koju je zgazio svet odraslih čuvali smo u tom osmehu.
Kazaljke na satu sve brže su se odmicale i sve nervoznija slova su se klizala po našim usnama. Zbunjeni pogledi krili su misao o poljupcu, koji nije smeo da se dozvoli. Jer poljupci nisu kao smeh, smeh možemo da zavaramo, ali poljubac, makar i samo jedan, ume da otkrije sve. I da vrati sve suze, svu bol, tugu, svađe i rastanak. Da kaže sve što jedno slomljeno srce samo za sebe čuva. I zbog toga ostajao je samo smeh i tek po neki nesvesni dodir ruke koja ne ume svoje ushićenje tako dobro da sakrije.
U osmehu su treperela sva sećanja na ono što je bilo, a što je zauvek izgubljeno
Noć je postajala sve tamnija, a osmeh sve tanji. Oči su postale vodene, nevesele i usledio je tužan, dug, snažan zagrljaj, kakav dajemo ljudima koji odlaze na drugi kraj sveta, koje znamo da nećemo dugo videti, ili možda nikada više. Naslonivši glavu na njegovo rame pogledala sam u onaj grad koji nas je čuvao, kao da se i od njega opraštam. I pojavila se u meni nada da možda ovaj put ne bi bilo isto kao svaki prethodni. Možda ne bi bilo suza, svađa, neprekidnih rastanaka. Ispuštena iz njegovih ruku, shvatila sam da nam je noć dala sve što smo voleli, ali bi nam jutro donelo sve što je stvarno. Što ne bismo mogli da podnesemo.
“Zvaću te da se vidimo”, rekao je nesigurno, iako sam znala da neće.
Rastanak uz blagi osmeh, poljubac u obraz i preglasni koraci dok se udaljavamo jasno su nam rekli da se nećemo više sretati. Možda nismo umeli. Možda nismo znali.
A možda smo se samo voleli.


Preuzeto sa Wannabe magazine - http://wannabemagazine.com

Thursday, October 3, 2013