Home » All posts
Tuesday, November 26, 2013
Uradi sam – novogodišnji ukrasi
November 26, 2013 ALEKSANDRA
Evo
nekih predloga kako sami uz malo novca možete da napravite veoma lepe i zanimljive novogodišnje ukrase od starih
predmeta.
Ostatak ukrasa mozete naci na ovom linku link .
Thursday, November 21, 2013
Fitilj...
November 21, 2013 ALEKSANDRA
Citiraću Čarlsa
Bukovskog - "Moje pisanje nije dostignuće, već
magična opsesija".
Došao si onda kada je bilo teško,
najteže, dok se fitilj u sveći borio
za kiseonik, dao mu vetar u ledja...
Uspeo si, oživeo si ga...sada ga čuvaj,
slab je, ucini ga srećim da zna zasto sija,
zasto greje, zasto živi...
učini ga ponosnim, da se ne boji mraka,
jer ti si tu...
najteže, dok se fitilj u sveći borio
za kiseonik, dao mu vetar u ledja...
Uspeo si, oživeo si ga...sada ga čuvaj,
slab je, ucini ga srećim da zna zasto sija,
zasto greje, zasto živi...
učini ga ponosnim, da se ne boji mraka,
jer ti si tu...
Tuesday, November 12, 2013
Thursday, November 7, 2013
Don’t you remember...
November 07, 2013 ALEKSANDRA
Prepoznajete je...sigurno...prelepo
Kad ću te videti ponovo?
Otišao si bez zbogom, bez ijedne reči
Bez poslednjeg poljupca da overi bilo kakav greh
Nisam ni znala u kakvom smo stanju
Znam da imam nemirno srce i u sebi gorčinu
i da mi oko luta
i da sam naporna
Ali, zar se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo
Dušo, molim te, seti me se još jednom,
Kada si poslednji put pomislio na mene?
Ili si me možda potpuno izbrisao iz sećanja?
Često razmišljam gde sam pogrešila
Što više mislim, manje znam,
Ali, znam da imam nemirno srce i u sebi gorčinu,
i da mi oko luta
i da sam naporna
Ali, zar se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo.
Dušo, molim te, seti me se još jednom
Dala sam ti prostora da možeš dišeš,
Držala se podalje da bi bio slobodan,
nadajući se da ćeš naći deo koji nedostaje,
da te meni vrati
Zašto se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo.
Dušo, molim te, seti me se još jednom
Kad ću te videti ponovo?
Otišao si bez zbogom, bez ijedne reči
Bez poslednjeg poljupca da overi bilo kakav greh
Nisam ni znala u kakvom smo stanju
Znam da imam nemirno srce i u sebi gorčinu
i da mi oko luta
i da sam naporna
Ali, zar se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo
Dušo, molim te, seti me se još jednom,
Kada si poslednji put pomislio na mene?
Ili si me možda potpuno izbrisao iz sećanja?
Često razmišljam gde sam pogrešila
Što više mislim, manje znam,
Ali, znam da imam nemirno srce i u sebi gorčinu,
i da mi oko luta
i da sam naporna
Ali, zar se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo.
Dušo, molim te, seti me se još jednom
Dala sam ti prostora da možeš dišeš,
Držala se podalje da bi bio slobodan,
nadajući se da ćeš naći deo koji nedostaje,
da te meni vrati
Zašto se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo.
Dušo, molim te, seti me se još jednom
Kad ću te videti ponovo?
Adel
Kad ću te videti ponovo?
Otišao si bez zbogom, bez ijedne reči
Bez poslednjeg poljupca da overi bilo kakav greh
Nisam ni znala u kakvom smo stanju
Znam da imam nemirno srce i u sebi gorčinu
i da mi oko luta
i da sam naporna
Ali, zar se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo
Dušo, molim te, seti me se još jednom,
Kada si poslednji put pomislio na mene?
Ili si me možda potpuno izbrisao iz sećanja?
Često razmišljam gde sam pogrešila
Što više mislim, manje znam,
Ali, znam da imam nemirno srce i u sebi gorčinu,
i da mi oko luta
i da sam naporna
Ali, zar se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo.
Dušo, molim te, seti me se još jednom
Dala sam ti prostora da možeš dišeš,
Držala se podalje da bi bio slobodan,
nadajući se da ćeš naći deo koji nedostaje,
da te meni vrati
Zašto se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo.
Dušo, molim te, seti me se još jednom
Kad ću te videti ponovo?
Otišao si bez zbogom, bez ijedne reči
Bez poslednjeg poljupca da overi bilo kakav greh
Nisam ni znala u kakvom smo stanju
Znam da imam nemirno srce i u sebi gorčinu
i da mi oko luta
i da sam naporna
Ali, zar se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo
Dušo, molim te, seti me se još jednom,
Kada si poslednji put pomislio na mene?
Ili si me možda potpuno izbrisao iz sećanja?
Često razmišljam gde sam pogrešila
Što više mislim, manje znam,
Ali, znam da imam nemirno srce i u sebi gorčinu,
i da mi oko luta
i da sam naporna
Ali, zar se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo.
Dušo, molim te, seti me se još jednom
Dala sam ti prostora da možeš dišeš,
Držala se podalje da bi bio slobodan,
nadajući se da ćeš naći deo koji nedostaje,
da te meni vrati
Zašto se ne sećaš?
Zar se ne sećaš?
Razloga zbog kojeg si me ranije voleo.
Dušo, molim te, seti me se još jednom
Kad ću te videti ponovo?
Adel
Monday, November 4, 2013
Prag duše
November 04, 2013 ALEKSANDRA
Duša moja malena,
nekada za tebe jedina,
od trenutka kada si se budio,
na nju si mislio,
sada ostavio,
pa vratio se,
da ponovo ukradeš je...
al' ne da se...
Još uvek stojiš na pragu duše moje,
uzalud se dani unazad broje,
da te primi sada, teško je...
A onda ponovo dodji,
da si bio tu ti zaboravi,
sve svoje stvari tu ostavi,
možda ih i pronadješ,
kada ponovo odlučiš da vratiš se...
Duša moja sada jača je,
za godinu starija je,
možda srećna je,
al' joj u ljubavi ne ide...
Tuesday, October 8, 2013
Plamen ljubavi naše
October 08, 2013 ALEKSANDRA
Neću da odem iako je kraj,
ne pričaj mi to, manje će boleti,
lakše ću podneti,
samo okreni se i idi,
kada već gotovo je sve...
Plamen ljubavi naše više ne gori,
tinja samo delić srca moga,
sa desne strane još čuvam te,
ko zna, možda jednom odlučiš i vratiš se...
Sve što je bilo ostaće,
sve što će biti prestaće,
preboleće se ovi teški dani,
doći će neki nasmejani,
ti svoju sreću drugoj daj,
a tuga će ostati samo moja
to znaj...
Monday, October 7, 2013
Ispovest izgubljene ljubavi
October 07, 2013 ALEKSANDRA
I oboje smo
znali da ne smemo da budemo tu, na mestu koje je godinama bilo naše,
sami, pogotovo u to daleko doba noći. I ja. I on. Al’ ipak, slučajan susret
doveo nas je baš na to mesto, koje smo godinama toliko voleli. I
ponovo, osmesi su nam igrali u očima, a pogledi razgovarali jezikom koji
nismo umeli da razumemo. I dok smo tako nespretno sedeli, u nama su
vrištali svi stari osmesi, uzdasi, dodiri, poljupci, sećanja… Sve ono
što nas je nekada razdvojilo u tom trenutku bilo je prošlost,
zaboravljeno, i sama noć je gorela u nama. I grad je sijao poznatim
svetlima, samo za nas dvoje. Nikoga nije bilo sem tih svetala, koja su
čuvala našu tajnu i stepenica na kojima smo sedeli, sa kojih se video
ceo grad. I smejali smo se, smejali smo se celu noć, a više ni sami
nismo znali zašto. Kao mala deca kada se prvi put zaljube. I znali smo
da, ako pomislimo na ono što je bilo ili na ono što biti neće, da ćemo
uništiti taj trenutak blistave, beskrajne sreće, jedino što nam je posle
svega preostalo.
Možda se kroz naš smeh provukao i razgovor, ali samo o onome što nam u
tom trenutku nije bilo važno, a što čini život i svet u kome živimo.
Priča o vremenu, o obavezama, o nekim poznanicima, o muzici, filmovima, o
dešavanjima, o svemu što čini obične, svakodnevne razgovore, a čemu
mesto nije bilo u ovom našem. I možda bi neko taj suludi razgovor
začinjen smehom nazvao suvišnim ili veštačkim. Možda je te večeri trebao
da bude tu samo taj tihi osmeh što nam je igrao u očima. Ali mi nismo
znali. Drugačije nismo umeli. Dečju ljubav koju je zgazio svet odraslih
čuvali smo u tom osmehu.
Kazaljke na satu sve brže su se odmicale i sve nervoznija slova su se
klizala po našim usnama. Zbunjeni pogledi krili su misao o poljupcu,
koji nije smeo da se dozvoli. Jer poljupci nisu kao smeh, smeh možemo
da zavaramo, ali poljubac, makar i samo jedan, ume da otkrije sve. I da
vrati sve suze, svu bol, tugu, svađe i rastanak. Da kaže sve što jedno
slomljeno srce samo za sebe čuva. I zbog toga ostajao je samo smeh i tek
po neki nesvesni dodir ruke koja ne ume svoje ushićenje tako dobro da
sakrije.
Noć je postajala sve tamnija, a osmeh sve tanji. Oči su postale
vodene, nevesele i usledio je tužan, dug, snažan zagrljaj, kakav dajemo
ljudima koji odlaze na drugi kraj sveta, koje znamo da nećemo dugo
videti, ili možda nikada više. Naslonivši glavu na njegovo rame
pogledala sam u onaj grad koji nas je čuvao, kao da se i od njega opraštam.
I pojavila se u meni nada da možda ovaj put ne bi bilo isto kao svaki
prethodni. Možda ne bi bilo suza, svađa, neprekidnih rastanaka.
Ispuštena iz njegovih ruku, shvatila sam da nam je noć dala sve što smo
voleli, ali bi nam jutro donelo sve što je stvarno. Što ne bismo mogli
da podnesemo.
“Zvaću te da se vidimo”, rekao je nesigurno, iako sam znala da neće.
“Zvaću te da se vidimo”, rekao je nesigurno, iako sam znala da neće.
Rastanak uz blagi osmeh, poljubac u obraz i
preglasni koraci dok se udaljavamo jasno su nam rekli da se nećemo više
sretati. Možda nismo umeli. Možda nismo znali.
A možda smo se samo voleli.
A možda smo se samo voleli.
Preuzeto sa Wannabe magazine - http://wannabemagazine.com
Thursday, October 3, 2013
Subscribe to:
Posts
(
Atom
)